Na Balkanu je potrebna podrška Zapada

Adnan Huskić

Objavio BIRN

07 Sep 2018

Rasprave o rastućim utjecajima niza novih aktera na zapadnom Balkanu uglavnom upućuju na prividni vakuum, koji je nastao smanjenjem prisutnosti EU i SAD-a u posljednjem desetljeću, kao jednog od glavnih razloga njihove pojave.

​

Da bi se osiguralo rezultate tog procesa, može se spomenuti da su ruska miješanja u unutarnje poslove i potpora desničarskim nacionalistima u Makedoniji izravni pokušaj zaustavljanja pro-NATO vlade u Crnoj Gori, izborni skup predsjednika Turske Erdogana u Bosni, organiziran unatoč zabranama takvih skupova većine zapadnih vlada, ili rastom u infrastrukturnim projektima financiranim od strane Kine (i implementiranih), koji mame vlade gladne investicija u Pekinški zagrljaj.

​

Govoreći u 2014. godini, tadašnji novi predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker ponovio je opće mišljenje u Europi, kad je rekao da se Komisija neće usredotočiti na proširenje.

Popularnost politike proširenja u stalnom je padu od gospodarske krize 2008. god. i porastu ekstremnih desnica i političkih populista u Europi.

​

S obzirom na opću političku situaciju i sporu dinamiku napretka u ispunjavanju zahtjeva EU zemalja zapadnog Balkana, Junckerova izjava, iako činjenično ispravna, bila je politički nerazborita.

​

U skladu s njegovim obećanjima, Europska je komisija ukinula svoj ekskluzivni portfelj proširenja i spojila ga s "politikom susjedstva", koja je namijenjena zemljama u neposrednom susjedstvu EU, a koje nemaju perspektivu članstva.

​

Vakuum, koji je iz sebe ostavila EU, brzo su popunile Rusija, Turska, zaljevske države i Kina do zaprepaštenja Zapada, posebice EU. Uskoro je postalo jasno da EU mora vratiti svoju istaknutu ulogu u regiji.

​

Nova "vjerodostojna" strategija

Ovaj obnovljeni i ponovno ojačan pristup, što označava povratak EU na zapadni Balkan, prvo se materijalizirao u novoj "vjerodostojnoj perspektivi proširenja i poboljšanja EU angažmana sa zapadnim Balkanom", bio je objavljen u veljači 2018.god.

​

Za one,  koji nisu upoznati s semantičkim akrobacijama, koje EU često koristi za pokriće za nedostatak važnog sadržaja, ovaj bi se dokument mogao tumačiti ne samo kao povratak EU na zapadni Balkan, nego i prilično značajan pomak u svom pristupu regiji.

​

Ali događaji opisani u nastavku slikaju nešto drugačiju sliku.

​

Čak i sve manji broj Eurofila i EU optimista u regiji (autor se ponizno računa kao jedan od njih) počinje shvaćati da opravdanje EU-a zbog neposvećivanja pažnje Zapadnom Balkanu, zbog zaokupljenosti unutarnjim problemima, predstavlja ozbiljnu pogrešku. Globalni konkurenti Zapada stječu strateško sidrište na Balkanu, i bez obzira na njegov oblik ili oblik u budućnosti, EU si ne može priuštiti da to ignorira.

​

Neslaganje među državama članicama

Označavanje službenog strateškog dokumenta kao 'vjerodostojnog' značilo je istaknuti ozbiljan karakter i naglasiti snagu predanosti unije. Istodobno, čini se da se smatra da su dokumenti (čitajte: obveze) koji su prethodili, nisu bili vjerodostojni. Prvo terensko ispitivanje nove strategije bilo je predviđeno sastankom na vrhu u Sofiji u svibnju 2. 2018. god.

​

Odluka Bugarske da se stavi naglasak na njeno predsjedanje Europskom unijom na zapadnom Balkanu zaslužuje pohvale, no neslaganje među državama članicama o sadržaju nove strategije uspjela ju je baciti u drugi plan.

 

Prvi sastanak na vrhu EU-Zapadni Balkan nakon slavnog sastanka na vrhu u Solunu 2003. godine, koji je artikulirao europsku perspektivu regije, bio je zasjenjen relativno besmislenim razmiricama među državama članicama o dinamici proširenja zacrtanoj u strategiji. Dok su neke države članice tvrdile da nijedna zemlja ne može realno poštivati postavljene datume, druge tvrde suprotno, želeći brži tempo integracije.

​

Ono što je  na kraju proizašlo iz toga bilo je javno razvodnjavanje već vrlo nejasne privrženosti EU prema zapadnom Balkanu.

​

Nedonošenje odluka

Ako sastanak na vrhu u Sofiji otkrije ozbiljne razlike između država članica glede proširenja, na sastanku Vijeća EU u lipnju 2018. zapadni Balkan je postat će predmetom unutarnjih rasprava o budućnosti EU i unutarnjih političkih razmatranja država članica.

​

Nakon što je postignut napredak u tri desetljeća starom sporu oko "imena" između Makedonije i Grčke  i izborne pobjede progresivne i zapadne vlade u Skoplju, sastanak Vijeća EU trebao bi priznati ta postignuća dodjelom Makedoniji (i Albaniji) datuma za početak pregovora o članstvu.

​

Dodjeljivanje datuma političko je, a ne tehničko pitanje, i pomoglo bi učvrstiti podršku, koju nova vlada Skoplja uživa, i dati joj dodatni poticaj za njeno EU I NATO članstvo. Čak i Grčka, koja je do tada blokirala napredak Makedonije na raznim međunarodnim forumima, jako se zalagala za Makedoniju da dobije datum početka. Ipak, željno očekivana odluka se nije uspjela ostvariti.

​

Francuska i Nizozemska, zajedno s Danskom, snažno su se protivile davanju zelenog svjetla za početak pregovora o članstvu, navodeći potrebu za daljnjim reformama u borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala. Premda su reforme zasigurno neophodne, odgađanje odluke o početku pregovora ostavilo je mnoge promatrače zapanjenim.

​

Zabrinutost oko reformi mogla bi se lako riješiti postavljanjem konkretnih mjerila za napredak i uvjetovanjem otvaranja pojedinih poglavlja. Odobrenje datuma za obje države teško bi mogao ugroziti europske izbore 2019. ili zaustaviti već nepostojeći napredak u pregovorima o budućnosti europskih projekata, kako se Francuska bojala.

​

S obzirom na volatilnost političke situacije u Skoplju, gdje su dva politička pola - jedan zapadnjački s premijerom Zoranom Zaevom i još jedan pro-ruski - međusobno raspoređeni, nova vlada bi svakako mogla iskoristiti dobre vijesti iz Bruxellesa. Makedonska vlada uživa marginalnu većinu potpore i morat će se suočiti s još većim preprekama, budući da proces promjene naziva ulazi u zagrijanu i politički izazovnu fazu. Međutim, EU nije uspjela donijeti odluku.

​

Poduže je vrijeme poruka iz Bruxellesa zemljama Zapadnog Balkana bila da EU treba pozitivne priče iz regije, kako bi održala perspektivu proširenja. Međutim, Makedonija je ponudila pozitivnu priču i, kako je mađarski ministar EU-a Szabolcs Takacs rekao, "EU nije uspjela nagraditi poduzimanje političkih rizika za postizanje teških sporazuma".

​

Brexiteri zasjenjuju Balkan

Europski političari ponovno su na lanjskom sastanku na vrhu u srpnju ove godine razgovarali o zapadnom Balkanu, u okviru Berlinskog procesa, diplomatske inicijative, osmišljene da zadrže poticaj relativno usporenog postupka proširenja. No, neki su se promatrači počeli pitati hoće li nastavak Berlinskog procesa uopće imati smisla. U Londonu su britanski političari preuzeli pažnju rezerviranu za zemlje Zapadnog Balkana usred Brexit nemira.

​

Prvo, ministar Brexit David Davis podnio je ostavku dan prije početka sastanka na vrhu, a dan kasnije njegov kolega Brexiter, ministar vanjskih poslova Boris Johnson. Zapadni Balkan, razumljivo, ostao je izvan pozornosti javnosti.

​

Oblik stvari budućnosti

Ono što se dogodilo na ova tri događaja upućuje na zaključak da će se situacija u regiji vjerojatno pogoršati u predstojećem razdoblju.

​

Snaga EU, ojačana njezinom povećanom prisutnošću u gotovo svakoj sferi, mogla bi zaustaviti i preokrenuti negativne trendove u regiji. Ljudi na zapadnom Balkanu trebaju EU koja insistira na vrijednostima i načelima liberalne demokracije, vladavini zakona, poštivanju manjina, otvorenih granica i sve bliže (i šire) Unije.

​

No, EU danas izgleda sasvim nesposobnom podržavati i projicirati tu sliku.

​

Budući da EU ne može / ne želi u ovoj fazi pružiti potrebne poticaje i smjernice u regiji, NATO je uspio djelomično nadoknaditi tu odsutnost EU pozivajući Makedoniju na početak pregovora o članstvu, uvjetovanim uspješnim rješavanjem spora oko imena.

​

Međutim, nedavni komentari američkog predsjednika Trumpa, koji je EU opisao kao "neprijatelja“ i obilježio najnoviju članicu NATO-a Crnu Goru, "agresivnom", doveo je u pitanje uvjerenje SAD-a u klauzuli obostrane obrane sadržane u 5. članku NATO povelje.

​

Nema razloga pretpostaviti da niti EU, niti SAD namjeravaju vratiti svoj fokus natrag u regiju u bilo koje predvidivo vrijeme. Time se ostavlja prostor za jaču nazočnost alternativnih i novih snaga, koje između ostalog nastoje preoblikovati globalni poredak sukladno svojim željama.

​

Ako se pretpostavke iz nedavnog članka u Financial Times, koji je upućivao na to da bi SAD mogla krenuti u istom smjeru, ispostave točnim, zapadni bi se Balkan još jednom mogao snaći usred globalnog preustroja.