Snaga kineskog ekonomskg narativa koji se iskorištava na zapadnom Balkan

by Tena Prelec

Izvorno objavljeno na The Berlin Process Information and Research Forum

November 3, 2020

Chinese Collection

Korozivni kapital nije cijela priča: balkanske političke elite koriste strane investicije kako bi nastavile naraciju o sebi kao „spasiocima“ nacije.

 

Problemi „korozivnog kapitala“ su danas već dobro poznati. Iskorištavanjem slabosti vlasti u zemljama domaćinima, strane investicije koje su netransparentne po prirodi riskiraju povećavanje rupa u vladavini zakona, štete okolišu, jačaju postojeće pokroviteljske mreže i pogoršavaju nejednakost. Takva dinamika obično je povezana s protokom novca koji dolazi iz autoritarnih režima, gdje su linije između javnih i privatnih resursa nejasne i čije kompanije često nisu pod nadzorom u slučajevima korupcije koji su počinjeni u inostranstvu (za razliku od kompanija koje dolaze, na primjer, iz SAD-a ili Ujedinjenog  Kraljevstva).

Kina - čije se ekonomsko prisustvo na zapadnom Balkanu znatno povećalo tokom protekle decenije - je zemlja o kojoj se često raspravlja upravo u takvom kontekstu. Kredite iz Kine se optužuje za hvatanje balkanskih zemalja u „dužničku zamku. Krediti iz Kine se optuzuju za hvatanje balkanskih zemalja u „dužničku zamku“. Nekonkurentni i netransparentni dogovori često su ugrađeni u ugovore na državnom nivou, zaobilazeći standardne procese javnih nabavki. I što je najvažnije, mogućnost privatnih poticaja za javne službenike čini da lokalne elite zatvaraju oči pred izvodljivošću i ekološkim standardima projekta. Dobro istraženi primjeri koji dokazuju takvu korozivnu praksu uključuju izgradnju autoputeva u Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori, kao i elektrane u Kostolcu (Srbija) i Tuzli (Bosna i Hercegovina).

Ali postoji još jedan način na koji se ekonomske investicije koje dolaze iz Kine koriste za unutrašnje političke ciljeve na Balkanu: koristeći moć koju pruža njen narativ. Ekonomska renesansa je tema koja će zasigurno osvojiti političke poene. Neki balkanski lideri shvatili su da, ako se javnosti prikažu na pravi način i ako se gore navedeni problemi pomeću pod tepih, investicije iz Kine i drugih „prijateljskih“ zemalja mogu pružiti snažnu polugu za pokretanje - uspostavljanje sopstvene spasonosne aktivnosti u svojoj zemlji.

U studiji objvaljenoj za Prague Security Studies Institute analiziram kako je ovaj narativ koristila Srpska napredna stranka (SNS) od 2012. do 2020. godine. Tvrdim da je  politička elita Srbije naglasila ekonomsku krizu s kojom se Srbija suočavala na početku desetljeća, napravivši od nje tačku kampanje koja se ponavlja (treba podsjetiti da su se izbori održavali skoro svake godine, držeći javnost u gotovo stalnoj izbornoj kampanji: 2012., 2014., 2016., 2017., 2018. i u 2020. godini). U jeziku koji se koristi u medijima, veliki dio „rješenja“ pronađenog za ovu ekonomsku krizu u početku je pripisan ulaganjima novog partnera, Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE). Kako je 2013. godine sumirao Deutsche Welle, „Emirati su se pojavili niotkuda i predstavljeni su javnosti u Srbiji kao spasitelji privrede Srbije”.

Premotajmo sedam godina unaprijed, na grandiozni doček kineske pomoći u borbi sa koronavirusom u martu 2020. godine, koja ostavlja malo prostora za sumnju da je ovu spasonosnu ulogu od sada preuzeo Peking. Ponovno obraćanje upućeno Xi Jinpingu i kineskim zvaničnicima kao prema „braći“ i „spasiteljima“ u periodu 2016.-2020. godine slično je načinu na koji se tada potpredsjednik vlade (danas predsjednik) Aleksandar Vučić često obraćao svom kolegi iz SAE-a, moćnom šejhu iz Abu Dhabija Mohammadu bin Zayedu 2012.-2016. godine. Na manje sistematičan način, prijateljska slika Rusije poslužila je i ovoj igri: junakova dobrodošlica rezervirana za Vladimira Putina u Beogradu povodom njegovih posjeta 2014. i 2019. godine svjedoči o tome.

Ipak, misliti da je takva strategija rezervirana samo za nezapadnjačke aktere bila bi greška. U septembru 2020. godine Srbija je u Bijeloj kući potpisala neobavezujući sporazum pod pokroviteljstvom Donalda Trumpa koji je, između ostalog, predviđao klauzule za koje se činilo da štete ekonomskim odnosima Srbije i sa Rusijom i sa Kinom. Kako se to odrazilo u medijima u Srbiji? Prorežimski mediji objasnili su da je „Trump dao [Vučiću] ključeve od Bijele kuće“ i da će „Srbija dobiti milijarde investicija od SAD-a“, uključujući i otvaranje američkog razvojnog fonda u Beogradu. Još jednom je „spasonosni“ ekonomski argument prijatelja iz inostranstva koji je priskočio u pomoć bio presudan u načinu na koji je Vučić ovaj spoljnopolitički potez predstavio kao pobjedu kod kuće.

Naposljetku, u upotrebi ovog narativa vanjski akteri su svi suvišni: jedini bitni igrač je kanal kroz koji se odvija ova spasonosna akcija - tj. vlada Srbije, a posebno ličnost Aleksandra Vučića. Nalazi studije pružaju uvid u to, zašto je vanjska politika Srbije bila toliko nestalna posljednjih godina. Ova politika „sjedenja na nekoliko stolica“ ne bi nas trebala previše iznenaditi. Narativno gledano, rukovodstvo Srbije je uvijek odabiralo aktera koji je bio najkorisniji u podvlačenju sopstvenih spasonosnih djelovanja u bilo kom trenutku - i, po svoj prilici, i dalje će pokušavati isto.